Jeremija

Poglavlje 4

1 "Ako se, Izraele, želiš vratiti - rijec je Jahvina - k meni se vrati; ukloniš li grozote svoje, više ne moraš bježati od mene.
2 Ako se zakuneš: 'Živoga mi Jahve!' istinito, pravo i pravedno, narodi ce se blagoslivljati u tebi i tobom se diciti."
3 Jer ovako govori Jahve Judejcima i Jeruzalemcima: "Prokrcite sebi prljuše, ne sijte po trnjacima.
4 Obrežite se Jahvi, skinite obrezak sa srca svojega, Judejci i Jeruzalemci, jer ce bijes moj buknuti kao vatra i gorjet ce, a nikog da ugasi, zbog zlodjela i opacina što ih pociniste.
5 Objavite u Judeji, razglasite u Jeruzalemu! Trubite u rog širom zemlje, vicite punim glasom i recite: 'Svi na okup! Zavucimo se u gradove svoje utvrdene!'
6 Dižite znak prema Sionu! Bježite! Nemojte zastajati! Jer dovodim nesrecu sa Sjevera, veliku propast.
7 Lav se podiže iz cestara svoga, zatornik naroda izade iz svog mjesta, krenu da zemlju tvoju opustoši: gradove ce tvoje razoriti, nestat ce im žitelja.
8 Zato se u kostrijet ogrnite, kukajte, naricite, jer rasplamtjela jarost Jahvina nas nije mimoišla.
9 U dan onaj - rijec je Jahvina - klonut ce srce kralju i knezovima. Svecenici ce se zapanjiti, proroci umuknuti.
10 I reci ce: 'Ah, Jahve, Gospodine, zaista nas teško prevari kad rece: 'Uživat cete mir' a sad nam je mac pod grlom.'
11 U to ce se vrijeme reci narodu ovom i Jeruzalemu: Vruc vjetar s pustinjskih sipina puše prema kceri naroda moga; ali ne da hladi i da procisti!
12 Doci ce mi vjetar pun prijetnje, i ja cu im tada izreci sud!
13 Gle: diže se k'o oblacine, kola mu slicna vihoru, konji brži od orlova. Jao nama! Propadosmo!
14 Operi opacinu sa srca svoga, Jeruzaleme, da bi se spasio. Dokle ce se u grudima tvojim misli zlocinacke gnijezditi?
15 Jer glas naviješta od Dana, s gore Efrajimove najavljuje nesrecu.
16 Opomenite, razglasite po Judeji, obznanite Jeruzalemu: neprijatelji dolaze iz daleke zemlje i poklike izvikuju protiv gradova judejskih;
17 poput cuvara poljskih okružuju Jeruzalem, jer se odmetnu od mene" - rijec je Jahvina.
18 Put tvoj i djela tvoja to ti uciniše. To je tvoja nesreca! Kako je gorka, kako li pogada u srce!
19 Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem, srce mi se razdire! Dršce mi duša! Ne mogu šutjeti, jer cujem glas roga, poklike bojne.
20 Javljaju slom za slomom, sva je zemlja poharana, moji su šatori iznenada opustošeni, u tren oka sva skloništa moja uništena.
21 Dokle cu gledati bojne znakove, slušati pozive roga?
22 Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvacaju, mudri su tek za zlodjela, al' ciniti dobro ne umiju.
23 Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna, nebesa: svjetlost im išcezla.
24 Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali.
25 Gledam: evo covjeka nema, ptice nebeske sve su odletjele.
26 Gledam: plodno polje, evo, opustje, sve gradove razori Jahve žestinom gnjeva svoga.
27 Da, ovako govori Jahve: "Sva ce zemlja biti poharana, ja cu joj zadati posljednji udarac.
28 Na to ce se zemlja u crno zaviti, a nebesa, gore, potamnjeti. Jer rekoh, i necu se raskajati, odlucih i necu odustati.
29 Pred vikom 'Konjanici i strijelci!' sva se zemlja u bijeg dade: bježe u šipražje, penju se na hridi: svi su gradovi napušteni: nigdje više žive duše.
30 A ti, opustošena, što ceš uciniti? Da se i grimizom zaodjeneš, nakitom zlatnim ukrasiš i oci licilom izraniš, uzalud se uljepšavaš! Ljubavnici tvoji tebe preziru: traže glavu tvoju.
31 Da, jauk kao u bolesnice cujem, vrisak kao u one što prvi put rada; cuj, to kci sionska jeca i pruža ruke: 'Jao meni! Duša mi zamire pod udarcima ubojica!'