Jeremija

Poglavlje 14

1 Rijec Jahvina Jeremiji o velikoj suši:
2 Judeja je tugom obrvana i ginu njeni gradovi, sumorno leže na zemlji, krik Jeruzalema do neba se vije.
3 Odlicnici šalju sluge po vodu: dolaze do studenaca, ali vode ne nalaze, vracaju se praznih vrceva, postideni, posramljeni, pokriše glavu svoju.
4 Zemlja je sva ispucala jer kiše nema. Ratari se postidješe, pokriše glave.
5 Pa i košuta u polju ostavlja mlado jer trave nema.
6 Divlji magarci, stojec' na goletima, dašcu kao cagalj, oci im malaksale jer nema zelenila.
7 Bezakonja naša protiv nas svjedoce, smiluj se, o Jahve, rad' imena svoga! Jer otpadosmo od tebe, tebi sagriješismo,
8 o nado Izraelova, spasitelju njegov u danima nevolje! Zašto si kao stranac u ovoj zemlji, kao putnik što se uvrati da prenoci?
9 Zašto si kao prestravljen covjek, kao junak koji ne može pomoci? TÓa ti si medu nama, o Jahve, mi se tvojim zovemo imenom - nemoj nas ostaviti!
10 Ovako govori Jahve o narodu ovome: Jest, oni vole tumarati i ne štede svojih nogu, i zato ih Jahve ne voli. I sada se spominje bezakonja njihova i kažnjava grijehe njihove.
11 I rece mi Jahve: "Ne traži milosti za ovaj narod.
12 Ako ce i postiti, necu uslišiti njihovih vapaja. Ako ce i prinijeti paljenicu i prinos, nece mi omiljeti. Jer macem, gladu i kugom ja cu ih zatrti."
13 Tada rekoh: "Ah, Jahve Gospode! Eno, proroci im govore: 'Necete vidjeti maca, niti ce vam biti gladi, nego cu vam dati postojan mir na ovome mjestu.'"
14 A Jahve mi rece: "Laž prorokuju ti proroci u moje ime; niti ih poslah niti im nalog kakav dadoh - ja im i nisam govorio. Oni vam prorokuju lažna videnja, isprazna gatanja i snove srca svoga."
15 Zato ovako govori Jahve: "Proroci ti što u moje ime prorokuju, a ja ih nisam poslao, te govore da nece biti ni maca ni gladi u zemlji ovoj, sami ce od maca i gladi poginuti.
16 A narod ovaj kojemu prorokuju ležat ce po ulicama jeruzalemskim, pokošen macem i gladu, i nece biti covjeka da ga pokopa - njih, žene njihove, sinove i kceri njihove. Tako cu na njih izliti zlocu njihovu."
17 A ti im reci ovako: Nek' oci moje suze rone danju i nocu, i neka ne prestanu, jer je strašno slomljena djevica, kci naroda moga, ranom neobicno ljutom.
18 Podem li u polje, evo macem pobijenih! Vratim li se u grad, evo od gladi iznemoglih! Cak i proroci i svecenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju.
19 TÓa zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion? Zašto nas tako biješ te nam više nema lijeka? Nadasmo se miru, ali dobra nema, cekasmo vrijeme ozdravljenja, al' evo užasa!
20 O Jahve, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!
21 Ne odbaci nas, rad' imena svoga, ne sramoti prijesto Slave svoje, spomeni se i nemoj razvrci Saveza svog s nama!
22 Zar ispraznost bezbožnika dažda daje? Ili zar nebesa sama kiše? Zar ne daješ ti to, Jahve, Bože naš? Zato se u te uzdamo, jer ti sve to ciniš.