Job

Poglavlje 31

1 Sa svojim ocima savez sam sklopio da pogledat necu nijednu djevicu.
2 A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga?
3 TÓa nije li nesreca za opakoga, a nevolja za one koji zlo cine?
4 Ne pronice li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake?
5 Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela?
6 Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa ce uvidjeti neporocnost moju!
7 Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala,
8 neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke!
9 Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah,
10 neka moja žena drugom mlin okrece, neka s drugim svoju podijeli postelju!
11 Djelo bestidno time bih pocinio, zlocin kojem pravda treba da presudi,
12 užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu.
13 Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili,
14 što cu uciniti kada Bog ustane? Što cu odvratit' kad racun zatraži?
15 Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majcinu?
16 Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oci udovicine?
17 Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio?
18 TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina!
19 Zar sam beskucnika vidio bez odjece ili siromaha kog bez pokrivaca
20 a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija?
21 Ako sam ruku na nevina podigao znajuc' da mi je na vratima branitelj,
22 nek' se rame moje od pleca odvali i neka mi ruka od lakta otpadne!
23 Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio velicanstvu.
24 Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!'
25 Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke?
26 Zar se, gledajuci sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje,
27 moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao?
28 Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao.
29 Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo,
30 ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjuci ga i želeci da umre?
31 Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'?
32 Nikad nije stranac vani nocivao, putniku sam svoja otvarao vrata.
33 Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu
34 jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mucao ne prelazec' svoga praga?
35 O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju rijec ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,
36 i ja cu je nosit' na svome ramenu, celo cu njome k'o krunom uresit'.
37 Dat cu mu racun o svojim koracima i poput kneza pred njega cu stupiti."
38 Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale;
39 ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,
40 [40a] neka mjesto žita po njoj nice korov, a mjesto jecma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac rijeci Jobovih.