Job

Poglavlje 3

1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
2 poce svoju besjedu i rece:
3 "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noci što javi: 'Zaceo se djecak!'
4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunceva ne svijetlila mu više!
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrcine dnevne stravom ga morile!
6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
7 A noc ona bila žalosna dovijeka, ne culo se u njoj radosno klicanje!
8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
9 Pomrcale zvijezde njezina svanuca, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeda ne gledala nigda!
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih ociju!
11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazec' iz utrobe?
12 Cemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
13 U miru bih vjecnom pocivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuce svoje srebrom napunili.
16 Ne bih bio - k'o nedonošce zakopano, k'o novorodence što svjetla ne vidje.
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze pocinka.
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
20 Cemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorcene duše
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od srece kad bi grob svoj našli.
23 Što ce to covjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zaprijecio?
24 Zato videc' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, cega god se bojah.
26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi pocinka."