Job

Poglavlje 29

1 Job nastavi svoju besjedu i rece:
2 "O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu djecaci,
6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja kljucaše mi kamen!
7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
8 vidjevši me, sklanjali bi se mladici, starci bi ustavši stojeci ostali.
9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoci.
13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vracah.
14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
15 Bjeh oci slijepcu i bjeh noge bogalju,
16 otac ubogima, zastupnik strancima.
17 Kršio sam zube covjeku opaku, plijen sam cupao iz njegovih celjusti.
18 Govorah: 'U svom cu izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
20 Pomladivat ce se svagda slava moja i luk ce mi se obnavljati u ruci.'
21 Slušali su željno što cu im kazati i šutjeli da od mene savjet cuju.
22 Na rijeci mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
23 Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
25 Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj medu svojim kad je cetama kao onaj koji tješi ojadene.