Djela apostolska

Poglavlje 27

1 Kad je odluceno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske cete, imenom Juliju.
2 Popesmo se na neku adramitsku ladu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin.
3 Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom covjecno postupao, dopusti mu poci k prijateljima da se pobrinu za nj.
4 Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni -
5 pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku.
6 Ondje satnik nade neku aleksandrijsku ladu za Italiju i ukrca nas na nju.
7 Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone
8 pa jedva jedvice ploveci uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.
9 Kad je nakon duljeg vremena plovidba vec postala pogibeljna jer je Post vec bio izminuo, opominjaše Pavao:
10 "Ljudi, govorio im je, vidim da ce plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i ladu nego i za naše živote."
11 Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim rijecima.
12 A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, vecina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili.
13 Uto duhne blagi južnjak i oni, misleci da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu.
14 Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistocnjak.
15 Zahvati ladu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi.
16 Prolazeci ispod nekog otocica zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti camac.
17 Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu ladu. Bojeci se pak da se ne nasucu u Sirti, spustiše prvenjacu. Tako ih je nosilo.
18 Buduci da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara,
19 a treci dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu.
20 Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je vec propala svaka nada da cemo se spasiti.
21 Ni jelo se vec dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i rece: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeci ovu nepogodu i štetu.
22 Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša izmedu vas nece stradati, nego samo lada.
23 Nocas mi se ukaza andeo Boga ciji sam i komu služim
24 te rece: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.'
25 Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit ce kako mi je receno.
26 Ali treba da se nasucemo na neki otok."
27 Bijaše vec cetrnaesta noc što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoci naslutiše mornari da im se primice neka zemlja.
28 Bacivši olovnicu, nadoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nadoše ih petnaest.
29 Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme cetiri sidra išcekujuci da se razdani.
30 Kad su mornari bili naumili uteci iz lade i poceli spuštati camac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra,
31 rece Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na ladi, vi se spasiti ne možete!"
32 Nato vojnici presjekoše užad camca i pustiše da padne.
33 Do pred svanuce nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Cetrnaesti je danas dan, rece, što bez jela cekate, ništa ne okusivši.
34 Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave nece propasti."
35 Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti.
36 Svi se razvedre te i oni uzmu hrane.
37 A svih nas je u ladi bilo dvjesta sedamdeset i šest duša.
38 Jednom nasiceni, stanu rasterecivati ladu bacajuci žito u more.
39 Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluce, bude li moguce, u nj zavesti ladu.
40 Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjacu prema vjetru pa udare k obali.
41 Ali naletješe na plicak i nasukaše brod: pramac, nasaden, osta nepomican, a krmu razdiraše žestina valova.
42 Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao,
43 ali im satnik, hoteci spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskacu i izadu na kraj,
44 a ostali ce, tko na daskama, tko na olupinama lade. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.