Izaija

Poglavlje 9

1 Jer više nece biti mraka gdje je sad tjeskoba. (8:24) U prvo vrijeme on obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al' u vrijeme posljednje on ce proslaviti Put uz more, s one strane Jordana - Galileju pogansku.
2 (9:1) Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.
3 (9:2) Ti si radost umnožio, uvecao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k'o što klicu kad se dijeli plijen.
4 (9:3) Teški jaram njegov, precku što mu pleca pritiskaše, šibu njegova gonica slomi kao u dan midjanski.
5 (9:4) Da, sva bojna obuca, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet ce i bit ce ognju hrana.
6 (9:5) Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plecima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vjecni, Knez mironosni.
7 (9:6) Nadaleko vlast ce mu se sterat' i miru nece biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: ucvrstit ce ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka ucinit ce to privržena ljubav Jahve nad Vojskama.
8 (9:7) Gospod posla rijec protiv Jakova i ona pade na Izraela.
9 (9:8) Sazna je sav narod njegov, Efrajim i stanovnici Samarije koji govorahu naduta i ohola srca:
10 (9:9) "Opeke nam popadaše, gradit cemo od tesanika; sasjekoše nam divlje smokve, cedre cemo posaditi."
11 (9:10) Al' Jahve podiže na brdo Sion njegove protivnike i podbada neprijatelje njegove:
12 (9:11) Aram s istoka, Filistejce sa zapada, da svim ustima proždiru Izraela. Na sve to gnjev se njegov nece smiriti, ruka ce mu ostat' ispružena.
13 (9:12) Ali se narod nije obratio onom koji ga je b§io, ne tražiše Jahvu nad Vojskama.
14 (9:13) Zato Jahve odsijece Izraelu glavu i rep, palmu i rogoz u jednom danu.
15 (9:14) Starješina i odlicnik - to je glava; prorok, ucitelj laži - to je rep.
16 (9:15) Oni što vode narod taj - zavode ga, a koji se vodit' daju - propali su.
17 (9:16) Stog' mu Gospod nece poštedjet' mladica, sirotama njegovim i udovicama smilovat' se nece. Sav je taj narod bezbožan i zao, na sva usta bezumno govori. Na sve to gnjev se njegov nece smiriti, ruka ce mu ostat' ispružena.
18 (9:17) Da, bezbožnost se k'o oganj razmahala, drac i trnje proždire, pa upali šumsku guštaru, stupovi se dima podižu.
19 (9:18) Plamti zemlja od gnjeva Jahvina, narod ognju hrana postaje. Nitko ni brata svog ne štedi, [19b] svatko jede meso svog susjeda.
20 (9:19) [19a] Proždire zdesna, i opet je gladan; guta slijeva, i opet sit nije:
21 (9:20) Manaše Efrajima, Efrajim Manašea, obojica zajedno Judu. Na sve to gnjev se njegov nece smiriti, ruka ce mu ostat' ispružena.