Izaija

Poglavlje 17

1 Proroštvo o Damasku. Gle, prestat ce Damask biti gradom i postat ce hrpom ruševina;
2 njegovi gradici, dovijek napušteni, bit ce pašnjak stadima; ležat ce u njima i nitko ih nece tjerati.
3 Izgubit ce Efrajim utvrde, a Damask kraljevstvo; ostatku Arama zbit ce se što i slavi sinova Izraelovih - rijec je Jahve nad Vojskama.
4 U onaj dan smanjit ce se slava Jakovljeva, spast ce salo tijela njegova.
5 Bit ce k'o kad žetelac žito hvata, a ruka mu žanje klasje, kao kad se pabirce klasovi u refajimskoj dolini -
6 ostat ce samo pabirci; ili kao kad se otresa maslina: dvije-tri uljike sasvim na vrhu, cetiri ili pet na granama drveta - rijec je Jahve, Boga Izraelova.
7 U onaj dan covjek ce pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oci k Svecu Izraelovu.
8 Nece više gledati žrtvenika, djela svojih ruku, nece više gledati onoga što njegovi prsti stvoriše: ašere i suncane stupove.
9 U onaj ce dan gradovi tvoji biti napušteni, kao što bjehu napušteni hivijski i amorejski kad ih ostaviše pred Izraelcima, i opustjet ce,
10 jer si zaboravio Boga svog spasenja i nisi se spomenuo Stijene svoje snage. Stog' i sadiš ljupke biljke i strane presaduješ mladice;
11 u dan kad ih posadiš, one izrastu, a ujutro procvatu tvoje sadnice, al' propada žetva u dan nevolje, u dan boli neizljecive.
12 Jao, buka naroda mnogobrojnih; buce kao što buci more; šum naroda koji šume k'o što šumore silne vode.
13 Šume narodi kao što silne vode šumore, al' kad On im zaprijeti, bježe daleko, po gorama razvijani kao pljeva na vjetru, k'o prašina u vihoru.
14 Navecer eto straha; prije svanuca više ga nema: to je sudba onih koji nas plijene i kob onih što nas pljackaju.